O životu, svemiru i svemu ostalom - misli jednog kvazifilozofa

26.08.2008., utorak

O gospodarima svijeta

Šesti dio: Teorija urote?

Teorije urote su mi oduvijek bile interesantna stvar.
S jedne strane se taj termin koristi za objašnjavanje nevjerojatnih zakulisnih igara kojima se kroji stvarnost (dijelova) svijeta.
S druge strane, nema boljeg načina za obezvređivanje neke teorije ili pokušaja raskrinkavanja neke zakulisne igre, nego da ga se proglasi teorijom urote. Netko vas za nešto optuži, vi ga nazad optužite za teoriju urote i obranili ste se bez i jednog argumenta na način da ste suparnika proglasili lakrdijašem.

Primjerice:
1. službena istina o napadu na SAD u kojem su srušeni blizanci govori o teroristima predvođenima Bin Ladenom koji žele utjerati strah u kosti Amerikancima i narušiti njihova postignuća na temelju demokracije, razvoja ekonomije, ljudskih prava, društva općenito.
2. teorija urote (barem jedna od) govori kako je blizance srušila CIA koja je kao paravan koristila neke bradate brđane i to s ciljem utjerivanja straha u kosti Amerikancima s ciljem da su se oni sami voljni odreći djela svojih građanskih sloboda i dati veće ovlasti vojsci, tajnim službama... Senzibiliziranje javnosti za toliko željenu invaziju na Irak da se ni ne spominje.
3. SAD se ni ne osvrću na ovakve argumente i brane se proglašavanjem istih teorijom urote. Naglašavaju da to ne može biti izvedivo jer je CIA prevelika organizacija i takav pothvat ne bi mogao biti proveden a da ostane u tajnosti.
4. Na vama je da odlučite želite li vjerovati je li izglednije da je napad organizirala opaka i resursima neograničena vladina organizacija koja nikad nije bila poznata po opterećivanju moralom, ili samostalna hrpica islamskih fundamentalista koji se kriju po brdima Afganistana i Pakistana i bave teroriziranjem vlastitog naroda u ime Alaha i rušenjem Budinih kipova.

Zašto sve to pišem? Ovo mi je nekidan palo na pamet:

Zašto bi zaboga gruzijski premijer napravio pothvat po gluposti jednak onom Brucea Willisa kad je u nekom nastavku Umri muški gol šetao crnačkim getom noseći samo sendvič panele "Mrzim crnčuge?". Potpuno je jasno da nitko nema muda ni želje suprotstaviti se Rusiji, a da je ista poput barskih huligana samo čekala da ju Gruzija bar minimalno izazove.

No što se u to vrijeme događa u drugom dijelu svijeta? U jeku predizborne kampanje totalno (ne)poželjni predsjednički kandidat* koji je crnac, demokrat i osoba koja zagovara što ranije napuštanje Iraka (dakle i tamošnjih neopisivo unosnih interesa naftnih kompanija jer bez vojske, tko ih može čuvati od ugnjetavanih i ratobornih pripadnika lokalnih vojski?) vodi velikih 5 posto naspram bijelog i trezvenog konzervativca koji bi mogao nastaviti putovima profita svog prethodnika.

Vratimo se na Gruziju. Nakon što su izazvali premoćnog huligana, ovaj ih je pregazio, pokrao im sve oružje koje su ovi uspjeli nabaviti, i s vrlo malo osvrtanja na apele zapada (pazite, samo apele, nitko im nije ni pokušao zaprijetiti) cijelu stvar objasnio mirovnom misijom protiv terorističkog režima Gruzije nad odmetnutim građanstvom u tim pokrajinama (svaka sličnost s američkim objašnjenjima invazije na Vijetnam i Irak, te ruskih na Afganistan su slučajna). Potom su Rusi ipak potpisali nekakav mirovni sporazum i odlučili se povući van granica Gruzije, ali pod uvjetom da se i gruzijska vojska povuče van granica pobunjenih pokrajina. Nakon što je, nakon finog odugovlačenja, povlačenje počelo, Rusi su samovoljno odlučili ostaviti (barem) 2500 vojnika i tko zna koliko mašinerije u "mirovnoj misiji". Treba li uopće spominjati da toga u mirovnom ugovoru nema i da svijet ponovno apleira, ali ne prijeti. Najnoviji potez Rusije je svježe parlamentarno, pa potom i predsjedničko, priznanje neovisnosti odmetnutih pokrajina.

Sve u svemu, nakon godina i godina gladi, krize i podcjenjivanja, Rusija je ponovno postala medvjed, prijetnja svijetu, grabežljivac...

Evo nas opet u SAD-u koji još jednom vježba demokraciju i pruža snažan i plemenit uzor ostatku svijeta koji još nije na tom nivou. Je li se išta promijenilo? Pa nije zapravo osim što bijeli konzervativac sada ima nekih 5 % prednosti nad mladim, crnim demokratom koji prijeti reformama. Jer, zemlja je u opasnosti, Rusija prijeti. Nije li smislenije da je na čelu oprezni domoljub i konzervativac nego naivni demokrat koji bi pod cijenu širenja slobode i ravnopravnosti mogao dovesti Ameriku u nepovoljan položaj pred strašnim Rusima?

Dilema za razmišljanje: je li Gruzija samostalno odlučila staviti glavu u medvjedovu čeljust baš u ovom, za svijet osjetljivom trenutku, ili je tu bilo "dobronamjernog" nagovaranja od strane "trećih"?

RR

* Zanemarimo pritom činjenicu da mladi crni demokrat reformista po uzoru na hrvatskog bijelog kolegu svako malo tone u kompromise i mijenja strategije pokušavajući se svidjeti svima, umjesto da bude dosljedan i svidi se onima kojima bi i trebao. Zbog takvih lutanja vjerojatno je izgubio nešto naklonosti, ali mislim da još uvijek ni izbliza dovoljno za ovakav prevrat.

- 19:51 - Knjiga dojmova (13) - Isprintaj - #

16.02.2007., petak

O pravilima stjecanja

Iako sam pogledao većinu serija i sve filmove iz Star Trek repertoara, ne doživljavam sebe kao pravog Trekkia (ili Trekkera, kako vam je draže). Naime, ne igram igre, nemam niti jednu uniformu Federacije i nemam živaca kopati po trilijunima sajtova i foruma posvećenih Star Treku. Zbog toga moram naglasiti da je sljedeći tekst plod samo mojih promišljanja i ne mora nužno imati veze sa Star Trek «istinama».

Dakle ovako, smatram da su obilježja glavnih humanoidnih vrsta u Star Trek svijetu zapravo izolirana i prenaglašena obilježja ljudi (dakle Zemljana). Sama veličina serijala je jednim dijelom takva upravo zbog uspješnosti tog procesa.

Tako su primjerice kod Kardasijanaca prenaglašena okrutnost, podmuklost i pakost i zakulisne igre. Metode koje koriste su im poprilično nalik na one koje koristi CIA, a metode kažnjavanja me pak neodoljivo asociraju na Inkviziciju. Sjetite se samo principa suđenja u kojem se optuženik odmah na početku proglašava krivim, a svrha cijelog suđenja je samo u tome da bi on sam shvatio svoju krivicu.

Kod Klingonaca mi se pak uvijek činilo da je kao uzor poslužio japanski narod iz samurajskog doba. Bitke, osvajanje, čast, hrabrost, nepopuštanje vlastitim slabostima… A opet, baš kao i kod Japanaca, iza svega toga ponovno često stoji izdaja, lažno prikazivanje sebe, teror nad slabijima.

Vulkanci i Romulanci zamišljeni su kao zgodan pokušaj separacije istog naroda na dvije radikalne skupine: na one koji se koriste samo logikom i maksimalno susprežu emocije i na one koji se u potpunosti prepuštaju emocijama i dopuste im da zavladaju njihovim ponašanjem. Logika, «predstavnik» razuma, i emocije su dva iznimno komplementarna, ali često i suprotstavljena elementa ljudskog uma. Stoga je prilično zanimljiv i njihov pokušaj rastavljanja pri kreiranju dva različita naroda istih korijena.

Borg mi se jedini ne čini kao izolacija pojedinih ljudskih osobina. Možda, ali pomalo nategnuto, se na Borg na taj način može gledati ukoliko se prihvati teorije da smo negdje duboko na podsvjesnoj razini svi mi povezani među sobom, ali i sa svime ostalim (ne samo ljudima). Može bit da je to tako i ne mora. U svakom slučaju, spajanje kolektivne svijesti s opsjednutošću tehnologijom dovelo je do stvaranja valjda najpopularnije rase u serijalu. Štoviše, većina cijelog serijala Voyager bavi se Borgom, a valjda stvaraoci znaju zašto.

Pomalo ironično, ljudska vrsta (Zemljani) je prikazana kao miroljubiva, znatiželjna, pravedna, željna napretka sviju i, kao što znamo, na kraju uvijek pobjedonosna nad «zlikovcima». Ne bih to komentirao ni na koji način, osim da su mi prikazana obilježja Zemljana najmanje realistična (vjerojatno zbog stvarnog stanja koje jako odstupa od zamišljenog, što se kod drugih rasa ne događa jer nema stvarnog stanja).

No ono zbog čega sam krenuo pisati ovaj post su Ferengiji. Njihove me osobine posebno bacaju na razmišljanje. Profit prije svega, gramzivost, beskrupuloznost, makijavelizam u pokušajima bogaćenja… Smrdi li to samo meni na prilično dobar opis suvremenog korporacijskog kapitalizma? A taj je kapitalizam trenutno ostao bez alternative u razvijenom svijetu (što nikad nije dobro).

Već sam u tekstu O ekonomiji i ekologiji pisao profitno orijentiranom društvu koje destruktivno djeluje ne samo po prirodu nego i po čovjeka. Da se ne bih previše ponavljao, skrenut ću pozornost samo na jednu, naizgled sitnu stvar: pri faktorskoj analizi, kao glavne faktore se već dugo navodi zemlju, rad i kapital. Kasnije je kao faktor prihvaćena i organizacija, a u nekim drugim podjelama i neki drugi faktori. No vratimo se na ovu osnovnu, općeprihvaćenu. Nije li pomalo neobično da se spominje rad, a ne čovjek i da se spominje zemlja, a ne priroda? Znači li to da se kod faktora uvažava samo ono što je nužno, a zanemaruje sve ostalo. Tako je čovjek bitan samo kao izvođač rada, a na taj rad se gleda kao i na neki drugi input: nastoji se povećati efikasnost. To se može postići primjerice permanentnim obrazovanjem i usavršavanjem, ali i npr. produljenjem radnog vremena, povećanjem radne efikasnosti (Taylorizam), smanjivanjem plaća... Zemlja... zemlja nam daje prostor za gradnju infrastrukture, zemlja nam daje proizvodne inpute, zemlja nam daje prostor za odlaganje nusprodukata (otpad, plinovi, iskorištena ambalaža...). Kao i kod rada, gleda se kako se sve zemlju može iskoristiti da bi proizvodnja bila efikasnija. Za svaki ekološki zahtjev, odbijenica se obrazlaže padom produktivnosti ukoliko se postupi prema zahtjevu. A pad produktivnosti dovodi do gubitka konkurentske utrke i posljedično otpuštanja ljudi. Dakle, profitabilnost se mora održati jer je ona i finalni cilj. Ukoliko zaškripi, smanjit će se plaće radnika i njihov broj, a povećat će se stupanj zagađivanja. U kapital se neće dirati, on je zlatno tele.

Kamo sve to vodi znamo. Ekološki problemi više nisu samo akademskog karaktera. A eksploatacija rada je nam malo po malo popločuje put k potpunoj polarizaciji društva na ekstremno bogate i ekstremno siromašne. Srednji sloj je smetnja svakom pokušaju eksploatiranja i njega se sustavno pokušava iskorijeniti. Kad na kraju ostane samo jako mali broj jako bogatih i jako veliki broj jako siromašnih, moći ćemo govoriti o robovlasničkom poretku. Vjerojatno ga se neće tako zvati, ali ako ste prinuđeni raditi 12 ili više sati dnevno da biste se mogli prehraniti, nemate slobode i živite kao rob. Nije potrebno da vam nitko stavi okove, neimanje izbora je savršeni okov.

Nemojmo misliti da je riječ o pošasti koja pogađa samo treći svijet. Za početak, ekonomski najmoćnija sila svijeta nije prva po životnom standardu, ima horde beskućnika i život u kamp kućicama doživljava kao nešto normalno. Uz to tipični Amerikanci rade od mraka do mraka i nisu uopće tko zna koliko bogati. Nemaju privatne kuće neopterećene hipotekama, nemaju zalihe novca, nemaju jako stabilno zaposlenje. Bogate su njihove korporacije, a to je nešto sasvim drugo. Zapravo, to je upravo ono o čemu pišem. Ako se to događa «prvima», što je onda tek s ostalima? Nadalje, te bogate korporacije iz razvijenih zemalja, čak i ako ne eksploatiraju toliko svoje građane, eksploatiraju tuđe. One ne grade proizvodne pogone u zemljama trećeg svijeta da bi spasile tamošnje stanovništvo, nego da bi uštedile na radu. To znači da radnika neće platiti ni penny više nego što moraju, a to je u siromašnim zemljama taman toliko da ga održe u «ropstvu». Istovremeno će mu uništiti prirodu, zagaditi zrak, iskopati svaku vrijednu sirovinu te mu na kraju prodati gotov proizvod. Nije vjerojatno da je riječ o nekoj velikoj mržnji korporacija prema trećem svijetu, ili kao što vidimo ljudima i prirodi općenito. Ne mrze oni nikoga, oni samo ne haju za nikoga. Profit treba ostvariti, a sve ostalo je samo put do cilja. «Ma šta znači prijeći preko par leševa, ljudi umiru, ginu, to svaki dan se dešava.»

Vratimo se na Ferengije. Za potkrepljenje navedene tvrdnje skepticima, pokušao sam izdvojiti i prevesti najvažnija od slavnih «Pravila stjecanja» (Rules of Acquisition - ključni spis u narodu Ferengia). Najvažnija nisam birao među svim pravilima, već samo među onima koja su izgovorena u javnosti i zabilježena budnim okom kamermana serijala. Uglavnom, bacite oko i primijetite sličnosti. Nisu ni tako smiješna kad se shvati da prikazuju zemaljsku stvarnost.

Pravila stjecanja

1. Jednom kad dobiješ njihov novac, nikad ga nemoj vratiti
2. Najbolji poslovni dogovor je onaj koji donosi najveću zaradu
3. Nikad nemoj potrošiti više novca na stjecanje nego što moraš
6. Nikad nemoj dopustiti da ti se obitelj ispriječi na realizacije prilike
9. Prilika plus instinkt jednako zarada
10. Pohlepa je vječna
11. Čak i ako je nešto besplatno, uvijek to možeš kupiti jeftinije
12. Sve što je vrijedno prodaje, vrijedi prodati dvaput
13. Sve što se isplati raditi, isplati se raditi zbog novca
16. Dogovor je dogovor
18. Ferengi koji ne stvara zaradu uopće nije Ferengi
21. Nikad nemoj prijateljstvo pretpostaviti zaradi
22. Mudar čovjek i u vjetru može čuti profit
27. Nema ničeg opasnijeg od poštenog biznismena
33. Nikad nije naodmet ulizivati se šefu
34. Rat je dobar za posao
35. Mir je dobar za posao
40. Dozvoli joj da ti dodiruje vrhove ušiju (veliki fetiš Ferengia zbog osjetljivosti ušiju, op.a.), ali nikad tvoj latinum (tamošnja kovina koja je punovrijedni novac, op.a.)
41. Zarada je sama sebi nagrada
45. Rasti ili umri («rasti» u poslovnom smislu; ovo pravilo negdje navode i kao 95.)
48. Širi osmjeh, oštriji nož
52. Nikad ne pitaj ono što možeš uzeti
58. Nema nadomjeska za uspjeh
59. Besplatan savjet je rijetko jeftin
60. Budi konzistentan u svojim lažima
62. Veći rizik, veća zarada
74. Znanje jednako zarada
75. Dom je tamo gdje je srce, ali zvijezde su napravljene od latinuma
76. Svako malo proglasi mir. To strašno zbunjuje neprijatelje
82. Što lošiji proizvod, to veća cijena
85. Nikad ne dopusti da konkurenti znaju što misliš
89. Ne pitaj što tvoja zarada može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju zaradu
97. Dovoljno... nikad nije dovoljno
98. Svatko ima svoju cijenu
102. Priroda stari, latinum je vječan
106. Nema časti u siromaštvu
109. Ponos i prazna vreća vrijede koliko i prazna vreća
111. Ljude koji ti duguju tretiraj kao obitelj. Eksploatiraj ih
121. Sve je na prodaju, čak i prijateljstvo
123. Čak i slijepac vidi sjaj latinuma
141. Samo budale troše novac na konačnu potrošnju
144. Nema ničeg lošeg u dobročinstvu, sve dok ti završava u džepu
162. Čak i u najgora vremena netko zarađuje
177. Znaj tko su ti neprijatelji, ali svejedno posluj s njima
181. Čak ni nepoštenje ne može zasjeniti sjaj zarade
189. Prepusti drugima da si paze na ugled. Ti pazi na njihov novac
194. Uvijek je dobro poznavati svoje kupce prije nego što ti priđu
202. Zarada je sama sebi opravdanje
211. Zaposlenici su ti stube na putu do uspjeha, ne oklijevaj stati na njih
229. Latinum traje duže od pohlepe
239. Nikad se nemoj bojati krivo predstaviti proizvod
243. Više je dobro... sve je bolje
261. Bogat čovjek može si priuštiti sve osim savjesti
263. Nikad ne dozvoli da ti sumnja zasjenjuje sjaj latinuma
266. Kad si u sumnji, laži
285. Niti jedno dobro djelo nikada ne prolazi nekažnjeno

I fotka za kraj:

Rock Roll

- 12:45 - Knjiga dojmova (60) - Isprintaj - #

29.01.2007., ponedjeljak

O modi, kvaliteti i informaciji (brand vs. no name)

Pročitao sam jutros Trillianin tekst o robi s palca. Dilema je da li kupiti skupi komad odjeće s nekom poznatom robnom markom, ili se možemo upustiti i u kupnju nepoznatog “no name” artikla značajno povoljnije cijene. To me je motiviralo da napišem o tome malo više. Spojio sam pritom svoja razmišljanja s nekim ekonomskim saznanjima.

Dakle ovako, postoje dva osnovna motiva za kupnju robe s markom. Jedan od njih je snobizam. U pitanje snobizma uopće ne bih ulazio – svi smo o tome puno čitali i pisali pa ću ga u nastavku teksta u potpunosti zanemariti. Drugi motiv je informacija.

Zašto informacija? Zato što za robu s markom znamo (ili pretpostavljamo) koliko je kvalitetna i koliko je moderna. E sad, nedavno sam čuo na tv-u da je moda osmišljena za one koji nisu uspjeli osmisliti vlastiti stil. Oni koji imaju izgrađen stil, nemaju potrebe slijediti modu već mogu slijediti sebe. No, većina ljudi ne spada u kreativce. Ili spada, ali u nekom drugom području (nitko ne može niti treba biti kreativac u svemu). Prema tome, ako nismo kreativci, a nije nam baš svejedno što imamo na sebi, onda moda može jako dobro doći. E sad, roba s markom obično slijedi ili čak nameće modu. Ilustracije radi, ako kupimo majicu u npr. Benettonu, ne moramo znati baš previše o modi, a opet stilski teško da ćemo jako fulati. Jer Benetton zna što je u modi. U prijevodu, daje nam informaciju o modi. Sad, ukoliko imamo pojma o modi ili pak imamo svoj vlastiti stil, ne moramo se u tom pogledu oslanjati na marke i možemo ići dalje – na kvalitetu.

Glede kvalitete (pri čemu ću za sada zanemariti estetsku kvalitetu (koja je inače važan dio kvalitete sa stajališta kupca) jer je djelomično objašnjena maloprije kroz modu koja je zapravo nametanje ideje o estetskoj kvaliteti), treba reći ovo: to što je neka roba s markom ne mora značiti da je kvalitetnija od one bez marke. No ne mora značiti ni obrnuto. Radi se samo o tome da kod robe s markom otprilike znamo (ili mislimo da znamo) koju kvalitetu možemo očekivati. Dakle ne radi se nužno o superiornoj nego o očekivanoj kvaliteti. I sad, imamo poznatu marku X za koje otprilike znamo koliko je kvalitetna i nepoznatu marku Y o kojoj ne znamo ništa. Potpuno je normalno da ćemo marku X biti spremni više platiti nego marku Y. Ekonomisti znaju da cijenu na tržištu ne određuju proizvodni troškovi (oni određuju cijenu koštanja, ali ne nužno i prodajnu cijenu) nego zakon ponude i potražnje. Prevedeno na hrvatski, razlika u tržišnoj cijeni između poznate marke X i nepoznate marke Y nije produkt (samo) razlike u proizvodnim troškovima (uključivo razlike u kvaliteti i cijeni upotrijebljenih materijala) nego razlike u spremnosti kupca da poznatu robu X plati više. Zašto je spreman, sa stajališta kvalitete, platiti je više? Zato što za nju ima informaciju koliko je dobra, a za nepoznatu robu Y nema. Kad bi pouzdano znao da je roba Y podjednako dobra, a svi bi ostali uvjeti bili nepromijenjeni (dakle nismo snobovi, imamo razvijen vlastiti stil pa nema potrebe za modnim osvrtanjima, a i estetika je sličnoj razini kao kod poznate marke X), nitko racionalan ne bi kupio poznatu marku X. Posljedica bi bila da bi poznata roba X bila prodana samo ukoliko bi korigirala cijenu na onu razinu koju zadaje tržište. E sad, to je razlog zašto usporediva roba različitih ali poznatih robnih marki najčešće ima i sličnu cijenu (pogledajte samo automobile: najčešće u okviru određenog segmenta, većina modela ima skoro istu cijenu).

Treći razlog kupovine robe s markom je također pitanje informacije, a direktna je posljedica gore objašnjena dva razloga. Naime radi se o troškovima traženja informacije o kvaliteti i estetici. Pojednostavljeno ću to pokušati objasniti ovako: ukoliko želite kupiti komad odjeće i možete izabrati između traženja tog komada u prodavaonici poznate marke X, ili pak u prodavaonici nepoznate marke Y (u kakve bih komotno ubrojio i plac), a vi izaberete potonju opciju, morat ćete utrošiti značajno više vremena na utvrđivanje zadovoljava li izabrani komad vaše kriterije u pogledu kvalitete (ovog puta pod kvalitetom podrazumijevam i estetski aspekt). Naime, iza te robe ne stoji poznati proizvođač koji se postavlja kao “jamac” kvalitete i vi se u kvalitetu svakog pojedinog primjerka takve robe morate sami uvjeriti. Dakle, morate procijeniti ispunjava li određeni komad robe estetske kriterije na kojima inzistirate (tj. sviđa li vam se i, najčešće, mislite li hoće li se sviđati i okruženju) te ostale aspekte kvalitete poput funkcionalnosti (podrazumijevamo je ali nikako nije zanemariva – zamislite savršeno lijepe čizme, izrađene od kvalitetnih materijala i sastavljene na kvalitetan način koje iziskuju pola sata obuvanja zbog nefunkcionalnog sustava navlačenja na nogu), kvalitete izrade (proučit ćete jesu li na čizmama šavovi ispravni i drži li se džon za ostatak čizme) i primjerice kvalitetu materijala (pročitat ćete sirovinski sastav, pokušat ustanovit ponešto i na temelju opipa...). To sve možda i neće biti dovoljno pa ćete se razmišljati hoće li vam se u čizmama preznojavati noga (i dovesti do uzgoja gljivica na tabanima), hoće li vam peta otpasti nakon što prvi puta prošetate korzom i, ukoliko se radi o majici, što će se dogoditi nakon pranja (skupljanje, gubitak boje, fucanje...). Da se razumijemo, riječ je o stvarima koje se pitate i kad kupujete robu s markom, ali u manjoj mjeri, jer imate barem nekakvu predodžbu kvalitete. Ako sve to niste uspjeli ustanoviti u zadovoljavajućoj razini, pokušat ćete dodatne informacije saznati od prodavača (pri čemu će je opet pitanje koliko nekog od njih poznajete i možete li mu vjerovati – što nas ponovno vodi do problema informacije, samo u drugom području), ili ako ste baš uporni, pokušat ćete informaciju dobiti negdje drugdje. Pitat ćete prijatelje znaju li što o tom proizvodu, prosurfat ćete netom... Sve u svemu, ako i ne novaca, mogli biste utrošiti podosta vremena.

Zašto bi netko sve to radio, ne isplati li se zbog niže cijene nešto jednostavno izabrati i kupiti? Pa i da i ne. Prvo je pitanje o kojoj se uopće apsolutnoj vrijednosti radi. Naime, nije vjerojatno da ćete utrošiti jako puno truda za izbor bolje ponude kod robe koja košta 10ak kuna, ali ćete (barem ako imate primanja slična mojima) itekako puno truda uložiti ako se radi o robi vrijednoj par tisuća kuna. Drugo je pitanje kolika je razlika u cijeni između poznate robe X i nepoznate robe Y. Ako je razlika nekih 10ak posto, vjerojatnije je da ćete posegnuti za markom X nego ukoliko je razlika 50 ili više %. Treće je pitanje može li izbor lošije robe stvoriti veći trošak od jednostavnog gubitka u nju uloženog novca. Primjerice, ako na placu kupite produžni kabel koji košta npr. 15 kn umjesto onog od 45 kn iz trgovine tehničkom robom, a kabel uskoro prestane funkcionirati, izgubili ste 15 kn što i nije tragično. No ukoliko vam taj kabel prouzroči kratki spoj i “sprži” novi LCD televizor, trošak bi mogao biti mjerljiv u tisućama. Slično je i sa čizmama koje će vam izazvati gljivice ili s majicom koja će pustiti boju i upropastiti cijelu mašinu robe.

Dilema za kraj: u svijetlu činjenice da roba s markom sama po sebi ne jamči kvalitetu, nego daje nekakvu informaciju o kvaliteti, a roba bez marke ne daje takvu informaciju, isplati li se kupovati robu bez marke? Ako je riječ, kao kod Trillian, o odjeći s placa i ako: 1. niste snobovi, 2. imate razvijen vlastiti ukus pa niste ovisni o modi, 3. znate dovoljno o tkaninama da možete raspoznati bolju od lošije, 4. ako pogrešna procjena u kupnji ne može dovesti do stvaranja visokih dodatnih troškova (npr. iz predostrožnosti majicu prvi puta operete samu), zašto ne? Ista se računica može primijeniti i na bilo kojem drugom području.

Rock Roll

- 14:56 - Knjiga dojmova (32) - Isprintaj - #

14.10.2006., subota

O ljubavi (da, opet)

Inga je bila u nedoumici. Njezin su život istovremeno obilježavala dva dečka (ne onako kako bi se perverznjaci nadali), Mirko i Živko. Njih dvojica su dijelili prvo mjesto pretendenata na Inginu ljubav. Mirko je bio duša od čovjeka. Drag, iskren, nježan, odan, uvijek spreman pomoći i jako zaljubljen u Ingu. Ujedno je bio i njezin bivši dečko. Živko nije imao tih kvaliteta, ali je imao jednu sasvim drugačiju: Inga je bila jako zaljubljena u njega.

E sad, «u čemu je uopće problem?», pitat će se neki, Mirko je materijal za prijatelja, a Živko bi mogao biti materijal za dečka. Da, možda bi to i bilo tako kad ne bismo imali potrebu racionaliziranja stvari čak i kad se radi o ljubavi.

Inga je inteligentna osoba i svjesna je toga da Živko nikako ne može biti dečko za nju. Svjesna je njegovih nekvaliteta i razornog utjecaja. Svakodnevno se morala boriti sama sa sobom da ga izbaci iz glave. Mentalna higijena joj je bila na solidnom nivou. Sve dok se on nije sjetio poslati sms, a običavao se sjetiti svakih par tjedana. Jedan takav sms ili ne-daj-Bože poziv, ili susret u nekom kafiću, otopili bi je kao što vrela tava otopi margarin. I samo ju je racionalan um sprečavao od prepuštanja pogubnog za nju.

Inga je inteligentna osoba i svjesna je toga da ni Mirko nije dečko za nju. Ali tako bi htjela da je. On ima sve kvalitete koje bi poželjela da ih ima njezin dečko, ili budući suprug. I ona ga voli, stvarno ga voli, ali ne na način na koji voli Živka. Naravno, sve racionalno u njoj je tjera da se zaljubi u njega, ali ne ide. I to usprkos svom razumijevanju i svakodnevnim dugim razgovorima.

Kvragu, kakva smo to savršena Božja kreacija kad nam s jedne strane tijelo funkcionira u tako savršenoj unutarnjoj sprezi trilijuna veza i odnosa da pored nas najsavršenije račulano-mehaničko-kibernetičke «igračke» današnjice čini da izgledaju jednostavne poput frizbija, a s druge strane, uspijevamo patiti od naizgled trivijalne neusklađenosti srca i uma koja može dovesti do TILTanja emocija na jedno godinu dana? Uf...

Carmen (Georges Bizet)

The bird you caught by surprise
Beats its wing, and off it flies.
Love ignores you, you wait and mope,
Then there it is-when you give up hope.
Love's all around you. Quick, quick!
You have no man, or you have your pick.
Think you've found love?
It turns you down cold.
Think you've escaped it?
It has you in its hold.

I onda je upoznala Željka. Istog trena prestale su sve nedoumice. «Kako voljeti Mirka? Kako ne voljeti Živka?» Do pred koji tjedan, to su bile nerješive dileme, ali pojava Željka je otpetljala taj emotivno-racionalni Gordijski čvor. I to na standardni način: presijecanjem. Što će biti s njima dalje? Tko bi to znao...

Rock Roll

- 09:08 - Knjiga dojmova (56) - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

O umirovljenicima (teorija o redovima čekanja i gradskim busevima)

«Penzići novi i penzići polovni; doživotne žrtve javnog prijevoza; blesavi od znojenja u kutiji; još samo dva radna vijeka do fićeka.»
Hladno pivo

Scena prva (zimi, oko 5:30 ujutro)
Tišinu grada remete samo prvi gradski autobusi i pokoji automobil. Busevi su gotovo prazni. U njima je samo par nesretnika koji imaju jako ran početak radnog vremena i pokoji umirovljenik. Što umirovljenik može raditi u busu u to doba? Spavati. Da, sjediti negdje kraj grijanja (čitaj prolaza ispuha) i spavati. Spajati prednosti besplatne karte javnog prijevoza i besplatnog grijanja.

Scena druga (na dan kad se uz Jutarnji list besplatno dobivala knjiga Ime ruže)
Coupe, koji je morao rano na posao, odlučio je ustati još 15 minuta ranije i čim se otvori kiosk ugrabiti svoj primjerak besplatne knjige. Dolazi do kioska na putu do posla čak 20 minuta prije njegova otvaranja i zatiče pred njime petero ljudi u redu. Svi su umirovljenici. Razumljivo, žele besplatnu knjigu. Nije im bilo teško ni zbog toga ustati oko 5 i doći pred kiosk čekati. Jedna gospođa naglašava da je došla po knjigu samo zato što je besplatna, da je ne namjerava čitati i da će vjerojatno s njome podmetnuti klimavi stol.

Scena treća (oko 8 h ujutro)
Gradski busevi su krcati ljudi koji idu na posao, studenata i učenika koji idu na nastavu. I naravno, umirovljenika koji nekud žure. Teško se probijaju kroz gužvu, pokušavaju naći slobodno mjesto, ako ga ima, odlučno se probijaju do njega, a ako ne mrko gledaju bezobraznu mladež koja sjedi i ne želi se dignuti. Komentiraju nekome do sebe kako je nestalo kulture i kako nitko ne haje za starije (i imaju pravo). Kako im se počne približavati odredište, zapravo barem stanicu ili dvije ranije, kreću polako prema vratima autobusa. Pritom drugim osobama sličnih godina koje stoje ispred njih postavljaju ritualna pitanja: «Jel' idete dolje na sljedećoj? Da, onda dobro, i ja silazim na sljedećoj.» Stanicu prije silaska već stoje na vratima, da im se ne dogodi da bus krene prije nego uspiju izaći (što je djelomično opravdano).

Scena četvrta (bilo kada do obnavljanja Banke kad su uvedeni brojevi)
Ulazim u Riječku banku na početku Korza (ono Erste mi baš i ne sjeda) i stanem u red za jedan od šaltera. Ispred mene 20-ak ljudi. Od toga barem pola umirovljenika. Dok ostali stoje i šute, umirovljenici često pričaju s nekim. Najčešće je riječ o kritikama na banku zbog predugih redova, sporosti službenika... Po tonu bi se moglo misliti da se ljute, ali u biti je riječ o ćaskanju. Obavezno dolazi i do sitnih incidenata. Netko od njih se tijekom ćaskanja s nekim ili naslanjanja na pult zbog bolnih nogu obično pokuša progurati koje mjesto naprijed u redu. Ako to učine nekom mlađem, najčešće prođe bez verbalne reakcije, samo uz bijesan pogled. Ako to pak učine nekom drugom umirovljeniku, odmah započinje rasprava kad je tko došao, gdje bi tko trebao stajati i tko je pristojan, a tko bezobrazan. Takve sam scene varanja na redu i sankcioniranja takvog varanja, viđao prilično često.

Scena peta (negdje oko 13 h)
Autobus staje na stanici kod velike tržnice kraj HNK Ivan pl. Zajc. U njemu je samo jedno prazno sjedeće mjesto na pola puta između prednjih i srednjih vrata. Jedna starija gospođa s par vrećica u rukama ulazi na srednja vrata, a druga, isto starija s par vrećica, na prednja. Uočavaju prazno sjedalo i začuđujuće agilno istodobno krenu prema njemu. Jedna stiže do sjedala sekundicu prije i sjeda. Druga gospođa negoduje da je izgubila sjedalo, a bole je noge i ne može stajati. Jedan gospodin, naočigled približno jednako star se diže i ustupa joj mjesto. Ona mu se sa smiješkom zahvaljuje. Nitko od mladih s okolnih sjedala ne trza. Nastavljaju razgovor o mladima i kulturi.

Scena šesta (oko 8:45 prije par dana)
Ulazim u Elektroprimorje na izvanredno očitanje električne energije (to je ono kad ne želite plaćati po njihovim procjenama, nego svaki mjesec sami očitate struju i odnesete očitanje da vam naprave uplatnicu (i za to vam odnedavno naplate 20 kn)). Sretan sam jer je ispred mene samo 20-ak ljudi (zna ih biti puno više), a rade dva šaltera. Uskoro mi sreća splasne kad vidim da se čovjek s jednog šaltera uopće ne miče i da je zaglavio i drugi. Broj ljudi se ubrzo udvostručuje. Glavninu čine umirovljenici (što me čudi jer je onih 20 kn za izvanredni obračun čista pljačka i ne vjerujem da im se više isplati tako plaćati struju).
Iza mene uskoro počinje rasprava. Na tapeti je naravno Elektroprimorje i nesnosna gužva. Govore kako ovo nije u redu, kako se tu čeka po sat vremena, kako bi za vrijeme gužvi trebali povući nekoga iz kancelarije da radi na trećem šalteru, kao bi trebao postojati šalter za pitanja i obavijesti, kako bi trebao postojati šalter za problematične (znači za sve one koji ne rade samo očitanje pa dugo zadržavaju red), kako je jedna od službenica otišla sa šaltera jer joj se hladi druga kava...

Ova zadnja scena me je požurila da konačno natipkam ovaj, već dugo planirani post. Smatram da umirovljenici zapravo vole redove čekanja i rasprave po busevima jer si time skraćuju vrijeme i ispunjavaju potrebe za socijalnim kontaktom. Ako nemaju sreće da ih netko od djece pomaže, ili da imaju iznad-prosječnu mirovinu, žive prilično loše, blizu granice bijede, a ponekad i ispod nje (nažalost, svi smo viđali starije ljude koji nisu klošari kako kopaju po kantama za smeće). Kad podmire režijske troškove, sretni su ako im ostane dovoljno za zaista osnovne stvari.

Vrijeme provode pred tv ekranima i u ćaskanjima sa susjedima. Da naravno, i vozeći se u gradskim busevima i čekajući u raznim redovima. Društvo ih ne treba. Čak ih štoviše tretira kao smetnju. Uvijek mi se mota po glavi strašna izjava jednog radikalnog teoretičara komunizma koji je rekao otprilike: «Ljudima treba omogućiti da rade, da budu korisni i da im bude dobro. Kad prestanu biti korisni, treba naći načina da ih se na lijepi način ukloni.» Takav je krvnički komunizam na sreću posrnuo posvuda osim u Kini (a i u njoj se stvari donekle mijenjaju i situacija nije kao nekada), ali ovakva grozna stajališta se baš i ne čine nestalima.

Mirovinski sustav po principu generacijske solidarnosti nije u krizi samo u Hrvatskoj. Zato penzije sve više zaostaju za plaćama. Znate što je najgore? Nema šanse da se to promijeni. Brzina rasta jaza se eventualno može usporavati nekakvim izvanrednim socijalnim mjerama. Jednostavno nema novca. Svaka stranka koja pokuša puno obećati umirovljenicima, zasigurno laže. (Osim možda Hrvatske stranke umirovljenika koja ionako nema šanse preuzeti vlast i u najboljem slučaju se može nadati da će svoje glasove moći za poneki ustupak skupo prodati vladajućima.)

Zdravstveni sustav fino slijedi mirovinski. Sve je više lijekova potrebno platiti (da i ne spominjem činjenicu da je često potrebno i doktora platiti, i da smo svi to znali i prije aktualnog medijski eksponiranog slučaja), a upravo su umirovljenici oni kojima ih najviše treba.

I na što se onda sve svodi? Starije osobe oskudijevaju novcem, ne mogu raditi pa ih društvo ne doživljava korisnima (mogu samo zamisliti kako se oni osjećaju), moraju se moliti da ne obole jer neće imati za lijekove. Ostaje ima da u miru provode dane i obogaćuju ih kako najbolje znaju. Odjednom odlazak na tržnicu na drugi kraj grada gradskim busom u vrijeme prometne špice ima više smisla. Kao i odlazak na banku za podizanje 50 kn sa siromašne štedne knjižice.

Jadni ljudi ni u kafićima nisu poželjni. Jeste li primijetili da kafići u kojima se počnu okupljati umirovljenici s vremenom izgube većinu drugih mušterija? Sjednu za stol, naruče mali macchiato ili deci bijelog vina (u svakom slučaju nešto jeftino) i pričaju s prijateljima «o životu, svemiru i svemu ostalom». Nije li to jednako onome što rade i svi ostali? Pa kafići su po definiciji «instituti za istraživanje ruda i gubljenje vremena»! Jedino oni možda naručuju nešto jeftinije i za stolom sjede nešto duže (mada nije pravilo, jer kad prošećem Korzom u bilo koje doba, dobijem dojam da je sva mladež Rijeke na terasama). Zašto onda svima toliko smetaju? Je li toliko odbojno sjediti stol do starčića? Ili je baš toliko naporno slušati njihove međusobne priče? Ili odtrpiti poneki pokušaj da komuniciraju s nama? Ne znam. Ali znam da u današnje vrijeme nije lako biti star. A svi mi koji budemo imali sreće ćemo to jednom biti. I to onda kad će sve banke već imati glupe brojeve za red koji ubijaju svaku interakciju.

Rock Roll

- 15:12 - Knjiga dojmova (37) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

26.08.2008., utorak

O gospodarima svijeta

16.02.2007., petak

O pravilima stjecanja

29.01.2007., ponedjeljak

O modi, kvaliteti i informaciji (brand vs. no name)

14.10.2006., subota

O ljubavi (da, opet)

06.09.2006., srijeda

O umirovljenicima (teorija o redovima čekanja i gradskim busevima)

Box of fame

Arhiva (trenutno ne radi)

Izbor iz pisanog za Bestseler

Paul Anka:
My Way

26.08.2008., utorak

O gospodarima svijeta

16.02.2007., petak

O pravilima stjecanja

29.01.2007., ponedjeljak

O modi, kvaliteti i informaciji (brand vs. no name)

14.10.2006., subota

O ljubavi (da, opet)

06.09.2006., srijeda

O umirovljenicima (teorija o redovima čekanja i gradskim busevima)

Box of fame

Arhiva (trenutno ne radi)

Izbor iz pisanog za Bestseler

Paul Anka: My Way

Paul Anka:
My Way